Upoznajte Pazin

Pazin je administrativno sjedište Istarske županije i još je u 19. stoljeću, najvećim dijelom zbog središnjeg položaja na Poluotoku, ali i značaja, zaslužio naziv »srce Istre«. Fascinantna slika srednjovjekovne pazinske tvrđave - Kaštela, smještene iznad 130 metara dubokog ponora u kojem rijeka Pazinčica utječe u Pazinsku jamu inspirirala je i poznatog francuskog pisca Julesa Vernea da dio radnje svog romana »Mathias Sandorf«, objavljenog 1885. godine, smjesti upravo u ovaj ambijent. U Pazinu postoji i Klub Julesa Vernea, a svake se godine ovdje krajem lipnja održavaju i Dani Julesa Vernea.

Pazinska jama je 1964. kao poseban morfološko-hidrološki fenomen proglašena zaštićenim krajolikom. U okolici grada nekoliko je vrlo zanimljivih srednjovjekovnih gradića i mjesta, a za ljubitelje aktivnog odmora uređena je atraktivna, desetak kilometara dugačka pješačka staza sv. Šimuna.

Povijest

Pazin se prvi puta spominje 983. godine u dokumentu kojim car Oton potvrđuje darovanje utvrde Castrum Pisinum porečkim biskupima. Oni su XII stoljeću tvrđavu prepustili svom advocatus-u grofu Majnardu Črnogradskom (von Schwarzenburg), koji je ubrzo vlast proširio na Tinjan i Kašćergu, te time postavio temelje posjeda koji će sve do dolaska Napoleona imati posve drugu sudbinu od ostatka Istre. Nakon Majnardove smrti nakratko je posjedom upravljala njegova kćer Matilda koja se nazivala i groficom pazinskom, a ženidbom za grofa Engelberta posjed prelazi u vlasništvo Goričkih grofova.

U to je vrijeme u neprestanim sukobima triju strana rasla moć Goričkih grofova, ali i Venecije, koja je jedan za drugim stjecala vlast nad obalnim gradovima, a postupno slabila moć Akvilejskih patrijaraha koji su do tada polagali pravo na većinu posjeda u Istri. Gorički su se sada nazivali grofovima Gorice i Istre, a jedno su vrijeme čak i stolovali u Pazinu i tu imali svoju palaču. U njihovo su ime pojedinim dijelovima posjeda upravljali ministerijali i militi - pripadnici neslobodnog nižeg plemstva koji su, ne uvijek samo oružjem, već i dobro planiranim ženidbenim vezama dolazili do novih posjeda za svoje gospodare. U to su vrijeme goričkima pripadali, osim šireg područja Pazina još i Završje, Momjan, Sovinjak, Pietrapelosa, Lupoglav, Tinjan, Kršan, Kožljak, Žminj, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, a pojedine posjede ili prava imali su čak u Motovunu, Lovreču i Taru. Kako su se granice prečesto mijenjale bile su predmet neprestanih sporova, ali i povod nastanka najstarijeg hrvatskog međunarodnog pravnog dokumenta ISTARSKOG RAZVODA koji je pisan istovremeno u tri jezika: latinski, njemački i hrvatski - koji je pisan glagoljicom.

Kada je 1374. bez nasljednika umro gorički grof Albert IV njegov je istarski posjed, koji se tom prilikom prvi puta spominje pod imenom Pazinska knežija, na osnovu nasljednog ugovora pripao porodici Habsburg. Kako su oni tada već bili vlasnici ogromnih posjeda u Austriji, Koruškoj, Kranjskoj, Štajerskoj i Tirolu nisu posjedu pridavali veću pažnju, već su ga koristili kao izvor prihoda kojim su financirali svoj uspon na prijestolje Svetog rimskog carstva njemačkog naroda, dajući ga nebrojeno mnogo puta u najam ili kao hipoteku sebi bliskim plemićima. Izredala su se tako u Pazinu mnoga poznata grofovska imena kasnoga srednjeg vijeka: Devinski, Walsee, Della Torre, Durr (Duerrer), Mosconi, Swetkowitz, Khevenhüller, Kaitschach, Fugger, Barbo, Eggenberg, Flangini, Porzia, Auersperg, Turinetti de Prie. Oni najčešće nisu ni boravili u Pazinu, već bi posjed davali u kratkoročne podnajmove, ili je pak u njihovo ime Pazinom upravljao kapetan. Kako je svaki od njih nastojao u što kraćem roku izvući iz feuda što više prihoda, pritisak na seljake je bio uvijek na granici izdržljivosti što je prouzročilo brojne pobune kao npr. 1409, 1571, 1631,1653 i 1737 o čemu nam zorno govori jedna od izložbi u Kaštelu.

Naposlijetku, Pazinsku grofoviju kupuje 1766. osobni savjetnik carice Marije Terezije grof Antonio Laderchi markiz Montecuccoli, pa Pazinski kaštel ostaje u vlasništvu iste porodice sve do 1945. Ali zato se države oko njega - mijenjaju. Najprije je 1797. nakon pada Venecije u Napoleonove ruke nestala gotovo polumilenijska podijeljenost Istre između dvije države, jer je čitava pripala - Austriji, da bi bivši venecijanski dio pripao 1805 Napoleonu, pa 1809. ponovno Austriji, da bi još iste godine čitava Istra (ovaj puta i Pazin i središnja Istra) pripale Napoleonu.
Bilo je tako do rujna 1813. kada se sa četom vojnika iz tada austrijske Rijeke u Istru uputio kapetan Josip Lazarić, kažu Lindarac rodom, a lokalno ga stanovništvo s oduševljenjem dočekalo i pomoglo u napadu na francuske postrojbe podno Lindara. Bježeći u pravcu Pazina i dalje prema Bermu, gdje su do kraja poraženi, Francuzi su dobar dio teškog naoružanja strmoglavili niz litice Pazinske jame.
Ubrzo je čitava Istra ponovno pod vlašću Austrije, a Pazin postaje 1825. sjedište Pazinskog okruga koji osim Istre obuhvaća još i kvarnerske otoke. Nakon 1860. Istra postaje Markgrofovijom sa vlastitim saborom, a sjedište je iz Pazina premješteno u Poreč. Od 1867. nastupa vrijeme Austrougarske monarhije, da bi 1918. Istrom zagospodarili Talijani.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. u Pazinu su donesene povijesne odluke o priključenju Istre Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji, ali je nakon bombardiranja grada i jake njemačke ofenzive još istog mjeseca, čitava Istra već u sastavu pokrajine Adriatisches Kuestenland njemačkog Reicha. Pazin je konačno oslobođen njemačke okupacije 08. svibnja 1945. I tek se tada, punih 1400 godina od prvih dolazaka Slavena u ove krajeve većinsko hrvatsko stanovništvo središnje Istre po prvi puta u povijesti našlo u istoj državi sa drugim Hrvatima.

Od 1991. Slovenija i Hrvatska postaju neovisne države, a od 1993. Pazin je sjedište Istarske županije.