Istražite Središnju Istru

Beram

Beram je jedno od naselja sa najdužim kontinuitetom naseljenosti u Istri. Istraživanja pretpovijesne nekropole na južnim obroncima Berma pokazala su sa sigurnošću da je ovdje postojalo naselje još u željezno doba.

Stožasti brežuljak ponad plodne doline bio je idealno mjesto za naselje gradinskog tipa, okruženo jednostavnim grubim zidom koji je slijedio konfiguraciju terena. Na ruševinama tih zidina dozidavala su se kasnije rimska utvrđenja i srednjovjekovni kašteli. I danas je u Bermu sačuvan zrakasti raspored ulica utemeljen u neka pradavna vremena.

Beramska gradina je u svojoj prvoj fazi (do VII stoljeća prije Krista) obuhvaćala otplilike područje koje naselje zauzima i danas. I danas isti ulazi u naselje nose ime Vela i Mala vrata. Izvan gradine, na južnoj strani brda, bila je nekropola - mjesto gdje se zakapalo i spaljivalo pokojnike. Kako se kroz vrijeme gradina širila i na južnu stranu i nekropola se pomicala izvan zidina.

Beram - srednovjekovna utvrda na drugoj liniji obrane Pazinske knežije
U pisanim se dokumentima Beram spominje prvi put 911. godine u darovnici kralja Berengara tršćanskom biskupu. U srednjem je vijeku utvrđen bedemima nad kojima se uzdizala četverokutna kula stražara na mjestu današnje župne crkve iz koje je postojao tajni podzemni prolaz do pećine Jamorine uz potok u podnožju brijega.

Iako je u crkvenom smislu pripadao Porečkoj biskupiji Beram je bio sastavni dio posjeda goričkih grofova a kasnije Pazinske knežije i imao je status kaštela, a od 1578. status gradića. U mnogobrojnim ratnim sukobima između Pazinske knežije koja je obuhvaćala središnji dio Istre s centrom u Pazinu i Venecije koja je gospodarila susjednim Motovunom i čitavom istarskom obalom beramski je kaštel igrao važnu ulogu, ali je zbog toga trpio i česte napade i razaranja.

Gračišće

Sve do prije petnaestak godina činilo se da je taj stari gradić što se uzdiže nad brdovitim pejsažom središnje Istre zaboravljen od suvremenih mijena. Život je tu bujao još u pretpovijesti, a ime Gallignana, kažu, prije više od dva milenija nadjenuli su mu drevni Gali.Intenzivniji život u ove krajeve donose Slaveni, čiju duhovnu baštinu još uvijek razaznajemo u nazivu brda - Perunčevac, prozvanom po vrhovnom slavenskom bogu Perunu, ali i u tisućljetnom štovanju Svantovida, od kojeg, neki smatraju, potječe kršćanski sveti Vid, zaštitnik gračaške župe.

Gračišće je danas središte istoimene općine koja se proteže na oko 60 četvornih kilometara, a na tom području živi oko 1500 stanovnika. Očuvan krajolik potaknuo je nekoliko domaćinstava da se počnu baviti seoskim turizmom, a tradicijska privrženost proizvodnje vina izrodila se u već tradicionalnu godišnju izložbu vina srednjoistarskog vinogorja. Ljepota i jedinstvenost spomenika kulturno-povijesne baštine u očuvanom krajoliku najveća su vrijednost Gračišća koja svakim danom pohodi sve više znatiželjnika i to ne samo na Smotru vina središnje Istre, Vidovu ili Festival svirača na usnim harmonikama Zasopimo na organić, već ovamo sve češće navračaju zanesenjaci koji se u drevnom gradu napajaju spokojom kojim odišu ulice omeđene drevnim zdanjima u zajedničkom toku prema visokom zvoniku iz 18. stoljeća i župnoj crkvi iz istog razdoblja. Ondje svih čeka velika nagrada : s travnjaka uz crkvu, kao s kakve svečane lože, otvara se širok, zacijelo naljepši pogled na prostran krajobraz brdovite Istre koja se na horizontu stapa s visovima ponosite Učke.

Boljun

Boljun je prastari gradić u sjeveroistočnoj Istri u Općini Lupoglav, nastao uz još i danas dobro očuvani srednjovjekovni kaštel, sa širokim pogledom na plodnu dolinu Boljunčice i planinski masiv Učke.

Od 15. do kraja 17. stoljeća ovaj “niti grad niti selo” bio je na svom vrhuncu, imao je svoje suce i župane, o brojnim oltarima crkava brinule su se bratovšine, pisalo se i podučavalo glagoljicu. Od tada do Boljun gubi na značenju i život gotovo staje, ali gradić ne propada, već i danas svojim vizurama ugodno iznenađuje svakog izletnika.

Gostu željnom odmora Boljun pruža sve što mu treba: udoban smještaj, netaknutu prirodu, mir i naravno, specifične lokalne specijalitete u mjesnoj konobi.

Cerovlje

Cerovlje je središnje naselje prostrane općine koja se proteže brežuljkastim krajolikom sjeveroistočno od Pazina, a u svom sastavu ima brojne zaseoke i nekoliko većih ruralnih naselja: Draguć, Grimaldu, Gologoricu, Paz, Borut, Pazinske Novake...

Takva su prirodna obilježja uzrok svih posebnosti ovog područja, kako kroz povijest, tako i danas. Nepristupačnost i izoliranost bili su razlog su slabog ili nikakvog utjecaja Rima na ovaj daleki kutak svoje provincije. Neprohodne gudure na istoku, ojačane pažljivo raspoređenim obrambenim utvrdama (Gradina, Paz, Šabec, kasnije Belaj, Posrt) u srednjem su vijeku činile neosvojivu granicu kojom je istarski markgrof štitio područje svoje vlasti, zajedno sa Boljunom, Lupoglavom, Ročem, Črnim i Belim gradom na sjeveru, te Letajem, Barbanom, Rakljem i Sutivancem na jugu.

Sporo dopiranje svih mijena moderne civilizacije u zabačena sela, koja sve do nedavno nisu imala ni kvalitetne prometnice utjecalo je na depopulaciju i potpuno napuštanje nekih naselja, ali i na očuvanje brojnih etnoloških posebnosti i načina života, koji je u drugim krajevima Istre već odavno postao prošlost. Ako tražite pravu ruralnu Istru – tu ste.

Draguć

Iza sedam gora, u najdubljoj unutrašnjosti Istre, na pola puta između Pazina i Buzeta odjednom izranja - Draguć. Smješten usred ničega i stiješnjen na hrptu brežuljka svojim vas skladnim starinskim vizurama naprosto mami.

Zbog mnoštva filmova koji su ovdje snimljeni, i filmskih zvijezda koje su njegovim ulicama kročili, već mu se dugo tepa – istarski Hollywood.

Ali nije Draguć samo kulisa. Uzvišeno šarenilo freskama ukrašenih crkava i njihovo sakralno blago meta su znatiželjnih izletnika, a udobni smještajni objekti pružaju mogućnost i Vama da u tišini koja vlada budete - u glavnoj ulozi. Tišina – snima se!

Današnji je Draguć nastao oko istoimenog srednjovjekovnog Kaštela koji je danas gotovo potpuno uklopljen u arhitekturu kasnijih razdoblja. Spomenut je 1102. godine. kao Dravuie u darovnici istarskog markgrofa Ulricha akvilejskim patrijarsima, a kasnije je kao dio buduće Pazinske knežije pripao Goričkim grofovima pa Habsburgovcima.

Napadali su ga i naselje oko kaštela palili i razarali i Turci i Venecijanci, a kad je konačno 1523. pripao Veneciji – i Uskoci i Austrijanci.

Ono što su započeli ratovi nastavila je u više navrata kuga, a dovršila 1855. kolera koja je desetkovala stanovništvo. Pravo je čudo što je gradić opstao i što se toliko toga sačuvalo do današnjih dana.

Rakotule

Rakotule je zajedničko je ime za više manjih sela i zaselaka u današnjoj općini Karojba smještenih sjeverno od ceste koja iz Karojbe vodi prema Višnjanu: Konobare, Kramare, Kuzme, Martinele, Miliće, Močitad, Nadaline, Pahoviće, Pupičiće, Radoslave, Rapke i Špinovce. Špinovci su jedini zaselak koji ne pripada župi Sv. Roka već župi Sv. Vitala. Centar župe je istoimena crkva čiji skladan kameni toranj ugledamo čim sa glavne prometnice skrenemo u Rakotule.

Rakotule se prvi puta spominju u 13. st. Talijanski naziv Racotole di Montona odaje nam usku povezanost sa obližnjim Motovunom, koji se sa odavde sa više mjesta vidi «kao na dlanu». Te veze sežu daleko u prošlost, kada su motovunske plemićke obitelji tu imale svoje posjede: Dolzan, Pramperga (ili Pamperga), Polesini i Barbo. Svoje je posjede u Rakotulama imao i motovunski Kaptol, a najviše im je prihoda čini se donosila šuma na padinama prema potoku Krvaru. Drvena građa se rijekom Mirnom transportirala do mora pa u Veneciju i koristila se pri gradnji brodova snažne mletačke flote koja je gospodarila Jadranom.

Karojba

Šumoviti brežuljci u zaleđu Karojbe, oko izvora Valigaštar i Vrućak, prepuni su još uvijek nedovoljno istraženih povijesnih lokaliteta. Hadum - brig, Krč, Liretov brig, Glogovac, Šublenta... svi su ti brežuljci još od prapovijesti bili nastanjeni, pa više puta do temelja razarani, tako da je danas i povijesničarima teško sve te krhotine spojiti u jedinstvenu priču. Većina se ipak slaže da je u antici oko izvora Valigaštar bio smješten rimski vojni logor, nedaleko kojeg su se križale rimske ceste, pa vjerojatno ime današnje Karojbe potječe od imena Quadruvium - ili raskršće.

Kringa

Pet kilometara južnije od Tinjana na mjestu željeznodobne gradine i kasnije rimske utvrde nalazi se Kringa, drugo po veličini naselje u Općini Tinjan. Među nalazima iz mlađeg kamenog doba ističu se neobični, gotovo umjetnički izrađeni idoli. U pisanim se izvorima Kringa spominje od 1102. pod imenima Curitico ili Coriticum. U srednjem je vijeku također sastavni dio Pazinske knežije.

U središtu naselja je župna crkva Sv. Petra i Pavla iz 1787., a trg krase i dvije rustikalne kamene cisterne i stablo ladonje. Iz Kringe potječe poznati istarski svećenik i javni radnik Božo Milanović (1890.-1980.), jedan od predstavnika Istre na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Njemu je u čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Ovo malo mjesto ima još tri manje, ali starije crkvice koje možemo obići u kraćoj kružnoj šetnji: crkvu Sv. Ane iz 1558. na groblju, Sv. Katarine i crkvu Sv. Antuna Opata te rustikalnu kalvariju sagrađenu 1876.

Jure Grando i devetorica hrabrih
Jure Grando je najstariji imenom i prezimenom u pisanim dokumentima zabilježeni evropski vampir. Svjedočanstvo o njegovoj eliminaciji 1672. godine zapisao je u svojoj knjizi slovenski putopisac Janez Vajkard Valvasor. Prema Valvasorovom zapisu, Jure Grando je bio mještanin Kringe koji je umro i na uobičajen način bio sahranjen 1656. godine, ali je već prve noći nakon ukopa ustajao iz groba, obilazio Kringom i lupao na vrata kuća, u kojima bi malo poslije netko umro, te je također svake noći pohodio svoju udovicu i prisiljavao je na izvršenje bračnih dužnosti.

Nakon šesnaest godina takvog terora, križanski župan Miho Radetić okupio je devetoricu mještana koji su iskopali Grandov grob, u njemu našli potpuno očuvano tijelo rumenih obraza, a nakon što ga nisu uspijeli probiti glogovim kolcem odrubili su mu glavu i grob zatrpali. Nakon toga, zaključuje Valvasor svoj zapis, Jure Grando više nikad nije uznemiravao mještane Kringe.

Lindar

Dok se sa sjeveroistoka cestom kroz dolinu Pazinčice približavamo Pazinu ugledat ćemo ispred sebe na vrhu brijega kako iz guste šume proviruje lindarski zvonik, kao da nas promatra. Sjetimo se toga kad budemo posjetili to prastaro mjesto. Takav je istaknuti stražarski položaj zasigurno jedan od glavnih razloga postanka Lindara, nekada jakim zidinama i kulama opasane utvrde koja je čuvala prilaz Pazinskom kaštelu, od kojeg je udaljena tek 2,5 kilometra. Zbog istog razloga proučavatelji starina tvrde da je na istom mjestu moralo postojati i prapovijesno naselje, ali do dana današnjeg nisu pronašli čvrste materijalne dokaze, osim fragmenta keramike i ulomka nekog željeznog predmeta na susjednom vrhu, gdje se danas nalazi lindarsko groblje.

Sa lindarskog su vidikovca branitelji promatrali mnoge burne događaje koji su se odvijali u dolini ispod njih: vidjeli su kako je 1463. krčki grof Ivan Frankopan sa svojim vojnicima devastirao Cerovlje i Zarečje, te krenuo prema Pazinskom kaštelu, ali ga na poslijetku ne napada već skreće prema slabije zaštićenoj Kašćergi i Sovinjaku. Pratili su prodore i pokrete Turaka, koji su se 1501 utaborili u neposrednoj blizini Lindara, uz današnju cestu prema Velanovom brijegu. Sa strepnjom su pratili akciju kapetana Lazarića u zoru 4. rujna 1813. kada se sa samo 47 vojnika i uz pomoć mnoštva seljaka, koji su bili zaduženi da prave buku, napao pod Lindarom francusku vojsku i natjerao ih u bijeg prema Pazinu, te time vratio čitavu Istru pod okrilje Austrije. I Lindarke su tada, kažu, dale doprinos ratnom lukavstvu Lazarića tako što su postavile svoja vretena da vire sa zidina i daju dojam da se radi o dobro branjenoj utvrdi.

U Lindaru se od pamtivijeka "glagoljalo", odnosno bila je u upotrebi glagoljica - najstarije slavensko pismo. Osim originalnih u kamenu urezanih glagoljskih natpisa u crkvama Svetog Martina i Svetog Sebastijana, i Sv Mohora i Fortunata, zabilježeni su i grafiti na freskama u crkvi Svete Katarine. Matične knjige Lindara su od uvođenja 1590 pa sve do 1667 godine pisane također glagoljicom, a u Lindaru je u 15. stoljeću djelovao i pop glagoljaš Petar Fraščić koji nam je u naslijeđe ostavio jedini do sada poznati komentirani glagoljski psaltir, kojeg je 1463. napisao za "kubedskog plovana Matiju".

Lupoglav

Lupoglav je smješten na raskrižju prometnih puteva, danas je to sjedište općine koja se proteže sve do obronaka Učke i Ćićarije i na jug do Boljunskog polja. Naselje je to prepuno novijih samostojećih kuća, smještenih oko prometnice, ali bez prepoznatljive vertikale zvonika koji bi nas drugdje u Istri odmah upozorio na centar naselja. Kako to? Da bi shvatili sadašnje stanje potrebno je podignuti pogled prema strmim obroncima Ćićarije i potražiti pogledom uzvišenje na kojem je još polovinom 17. stoljeća stajao dvorac Mahrenfels, sjedište Lupoglavske gospoštije. Taj se dvorac nalazio oko 1,5 km istočno od današnjeg naselja.

Pićan

Pican, Petina, Petinum, Pedena, Penna, Biben, Pyben, Piben, Piebn, Piebnn, Pitchann....
Što se krije u imenu? Ponekad nije jednostavno u povijesnim izvorima slijediti tragove Pićna jer se on krije pod najrazličitijim imenima. Porijeklo imena Petina neki pripisuju pretpostavci da je Pićanska biskupija bila peta po redu u svijetu pri čemu u riječi pet vide keltski korijen.

Pićan je zasigurno naseljen u dalekoj prapovijesti. Najstariji dijelovi histarske gradine nalazili su se na brdu Kalvarija, sjevernije od današnjeg naselja, a zatim se pretpostavlja da tu živi keltsko pleme Secusa. U rimsko se doba, vjerojatno na istom strateški dobro odabranom mjestu, nalazilo vojno uporište i naselje Petina.

Ima autora koji su baš uz Pićan vezivali i naziv Pucinum kojim i Plinije i Ptolomej nazivaju utvrdu u unutrašnjosti Istre koja je i na rimskom dvoru bila poznata po posebno dobrom vinu. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje baš činjenici da pije isključivo to vino. Jedini danas vidljivi trag rimske prisutnosti je natpis na kamenu ugrađen u dovratnik kuće nasuprot zvonika koji spominje nekog Lucia Caonalia iz porodice Pupinia koju nalazimo i drugdje u Istri (Kringa, Pula, Poreč, Kopar, Trst).

U doba vladavine Bizanta Pićan je bio administrativno središte središnjeg dijela Istre. Od kasne antike pa sve do kraja XVIII stoljeća u Pićnu je sjedište istoimene biskupije, jedne od najstarijih ali i najmanjih u kršćanskom svijetu uopće.

Sveti Lovreč

U neposrednom zaleđu Vrsara i Poreča smjestio se Sveti Lovreč - jedan od najbolje sačuvanih srednjovjekovnih utvrđenih gradova u Istri. Naselje je dobilo ime po crkvici svetog Lovre koja potječe iz VIII stoljeća, dok je romanički zvonik uz nju prigrađen u XI stoljeću, a nalazi se nedaleko naselja - na mjesnom groblju.

Kružni oblik naselja potječe još iz prapovijesti kad je na istoj uzvisini bila gradina. Već je u doba Bizanta Lovreč utvrđen bedemima i kulama koje su kasnije u više navrata temeljito obnavljane, a najveći dio danas vidljivih fortifikacija potječe iz iz doba Venecije kada je u Svetom Lovreču bilo sjedište vojne uprave čitavog mletačkog dijela Istre - tzv. pazenatik.

Sveti Petar u Šumi

Naselje Sv. Petar u Šumi, danas općina istoga imena, dobilo je ime po benediktinskom samostanu koji se u latinskim dokumentima zove Monasterium Sancti Petri in Sylvis – Samostan Sv. Petra u Šumama. Samostan se prvi put u dokumentima spominje 1174. s nejasnom napomenom da postoji već pedeset godina, ali sigurno je samostan postojao i prije 1134. Legenda govori da je u Sv. Petru u Šumi boravio mađarski kralj Salomon nakon što je u dinastičkim borbama zbačen s prijestolja. Kasnije je prešao u samostan Sv. Mihovila na Brijegu, kod Pule, gdje je umro 1089.

Od samostanske knjižnice ostala je sačuvana jedna latinska rukopisna knjiga, pisana karolinom, krajem XI. ili početkom XII. st. Iz istog je vremena i Supetarski ulomak - fragmenat s uklesanim ćiriličkim i glagoljičkim slovima – što znači da su se supetarski benediktinci služili svima trima našim pismima. Benediktinci su bili prvi zapadnoeuropski redovnici, koji su obnovili zapušteno gospodarstvo, kulturnu djelatnost, brinući se i za dušu i za tijelo, prema geslu kojega su se redovnici držali: Moli i radi! Ora et labora!

Za razliku od drugih istarskih mjesta i gradova gdje se naselje oblikuje na brdu: na vrhuncu je crkva a uz crkvu i uz rubove brda nižu se kuće, u Sv. Petru u Šumi nije bilo ni oko crkve ni oko samostana kuća, a to zato da bi se sačuvao mir i sabranost redovnika. Supetarci su živjeli u udaljenijim selima obrađujući polja i vinograde. Nad Dragom, do XV. stoljeća postojao je utvrđeni kaštel koji se u spomenicima zove Ad Vicinatum (možda Vižinada?). Od kaštela nije ostalo ništa, osim toponima Sv. Toma, po crkvi koje više nema.

Tinjan

Tinjan je nekad bio gradić na granici. U rimsko je doba Attinianum čuvao granice porečkog agera prema nedovoljno romaniziranoj unutrašnjosti poluotoka i nadzirao prometnicu prema Tarsatici.
U srednjem vijeku postaje jedan od oslonaca pazinskih posjeda Majnarda Črnogradskog te zajedno s Pazinskim kaštelom dospjeva ženidbenom vezom u vlast Goričkih grofova. Njima je tinjanska utvrda čuvala često napadanu zapadnu granicu prema posjedima Akvilejskog patrijarha, baš kao što je od 1374. pa sve do dolaska Napoleona svojim novim vlasnicima - carskoj obitelji Habsburg čuvala vruću granicu Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Iako na granici, Tinjan nije bio obična utvrda, već se od 1578. naziva - gradom.

Danas je Tinjan sredina koja ponosno čuva svoju povijest i tradiciju, bilo da je riječ o simbolima ovog kraja - kamenom suhozidu i lokvama, kosirima i rankunima, folklornom i graditeljskom nasljeđu, predaji i legendama ili pak o vrhunskim gastronomskim delicijama poput istarskog pršuta. Tradiciju proizvodnje vrhunskog pršuta danas na Tinjanštini čuva nekoliko registriranih pršutana, a 2006. Tinjan se proglasio Općinom istarskog pršuta.

Još jedna znakovita tradicija ovoga kraja je kovački zanat, a nadaleko su poznati tinjanski kosiri, pa se na blagdan Šimunju u Tinjanu tradicionalno održava smotra kosira i drugih kovačkih proizvoda kovača iz cijele Istre.