Vrt zvijeri

O eventu:

Izložba Mije Matijević Akrap i Grgura Akrapa

Otvoreno: 11:00 - 14:00, vikendom zatvoreno

Vrt zvijeri potiče na razmišljanje zašto je slikar dao taj zajednički naziv slikama na kojima ipak najviše ima čovjeka? Vrt u mitološkoj, religijskoj predaji i književnosti sadrži bogate simboličke konotacije. Veže se uz savršen ambijent Edena u kojem je obitavao čovjek kada je bio u pravom dodiru sa svojim izvorom, u rajskom blaženstvu, pa onda i uz čovjekovu čežnju povratku iskonskom.

„Valja obrađivati svoj vrt“ kojim Voltaire završava Candidea, ima duhovno značenje samo-izgradnje i unutarnjeg razvoja jer kako se ranije u knjizi ističe „rad od nas odbija tri velika zla: dosadu, porok i neimaštinu“.

U percepciji Grgura Akrapa, vrt pokazuje njegov fokus na ono što se manifestira kroz odlazak u podsvjesno i potisnuto, na borbu s animalnim i raznim unutarnjim nemirima – dobra i zla. Ipak, u odnosu prikaza čovjeka i tigra, ističe se gradnja suživota, u kojoj treba pripitomiti čovjeka hesseovske razapetosti između „vučje“ i „ljudske“ naravi, jednako kao i životinju. Njome na slici Hodanje na vodi upravlja snaga mističnog duha zbog kojeg hodi po vodi što je i domišljato izokretanje motiva iz kršćanstva otprije blisko slikaru.

Slikar balansira između predmetnog svijeta kao odraza subjektivnog doživljaja i shvaćenog kao plohe na kojoj se manifestiraju likovni sadržaji. Čini se da komično i apokaliptično napose akcentira slikama Mala ljepotica i Proljetni pejzaž.

Premda je riječ o svijetu u kojemu izostaje logično-stvarnog uporišta, itekako postoje poticaji za razmišljanje o dvosmislenosti, ne samo o podsvjesno-autobiografskom, nego i o onom nedokučivom koje je u kolektivno nesvjesnom, u ratnim i ekološkim kataklizmičkim događajima kojima svjedočimo, a u kontekstu povijesti umjetnosti o pitanju referencijalnosti ili o težnji za dijalogom s bogatim slikarskim nasljeđem, kao što su djela slikara skupine nabis, ili romantizma.

Naposljetku, je li Vrt zvijeri Grgura Akrapa individualna refleksija duboke čežnje povratku prirodi usred praznine i deformacije duha, „doba religije bez Boga“, kako je to tvrdio teolog Johann Baptist Metz? Dramatična ozračja krajolika, doimaju se tajnovitim, ali nas i začuđuju i privlače lakoćom što je rezultat znalačkog korištenja osobina boja intenzivno obojene prirode. Slikar nas suočava s činjenicom da slika govori i u odsustvu logičnog te koliko je važan utisak prikazanog kao i načina na koji je naslikana. „Sa slikom vidimo i ono što ne može biti prikazano, baš kao što i riječ ukazuje na neizgovoreno“, pisao je filozof Predrag Finci, „susret sa slikom je susret sa svijetom. Gledanje svijeta. Zato je razumijevanje i tumačenje slike dugo putovanje i složen zadatak.“ (Nevenka Šarčević)

>> Biografije autora