Savudrija-Salvore
Savudrija-Salvore, sa svojim svjetionikom, poznata i kao najzapadnija točka Hrvatske, prvo je po redu turističko odredište u Hrvatskom dijelu Istre.
Ime je dobila, kaže legenda, po sinu njemačkog cara Barbarosse – Ottu, koji se u pomorskoj bici kod Savudrije 1177. godine protiv ujedinjene flote pape Aleksandra III. pokušao sakriti u jednoj cisterni. “Salvo re” (spašen kralj) tako postaje toponim Salvore, odnosno Savudrija-Salvore.
Turistička djelatnost Bujštine ima korijene u ovom kraju. Upravo su Savudriju Austro-Ugari izabrali kao svoje odredište za odmor i liječenje. O tome svjedoče brojne vile i ljetnikovci uz more gdje su se tada, kao i danas odmarali mnogi turisti.
Uz apartmanska turistička naselja, autokampove i hotele, ugodan smještaj možete potražiti i kod iznajmljivača privatnog smještaja. Gostoljubivi domaćini nude smještaj u komfornim, moderno opremljenim apartmanima i sobama duž cijele savudrijske obale tik ili malo podalje od mora. Objekti su okruženi mediteranskom vegetacijom koja pruža poseban ugođaj za ugodan boravak tijekom cijele godine.
Biciklističke staze koje prolaze uz brojne povijesne ostatke rimskih građevina i bogata gastronomska ponuda samo su neke od privlačnosti ljetovanja u Savudriji.
Posljednjih godina je i savudrijski svjetionik, najstariji na Jadranu, izgrađen još 1818. godine, turistička atrakcija i mjesto boravka gostiju.
Povijest
Tijekom stoljeća za ovo su mjesto rabili nazivi Siluo, Silbio, Silbonis i Silvium. Najstariji tragovi čovjekove prisutnosti na ovom području otkriveni su kod svjetionika. Radi se o ručno izrađenim kamenim predmetima za koje je, tehnikom ispitivanja radioaktivnim ugljikom C14, potvrđeno da su nastali prije 11.170 godina (moguće je odstupanje od 209 godina više ili manje). Vjerojatno je na tom mjestu bilo naselje na otvorenom.
Nešto kasnije u povijesti ovoga područja nailazimo na naselja zvana gradine, kao na primjer gradina Sv. Petra kod Crvenog vrha, i Romanije. Iz antičkog doba sačuvani su brojni rimski ostaci, kad je ovo područje zasigurno bilo gusto naseljeno i značajno.
Bogatu višeslojnost povijesti ovoga kraja shvaćamo po natpisu u kamenu pronađenom u Frančeskiji. Kamen je ranije bio položen na nadgrobnom spomeniku, a potječe s kraja I. ili početka II. stoljeća poslije Krista. Danas se čuva u umaškom lapidariju, a posebno je zanimljiv stoga što je u doba Venecije s druge strane kamena uklesan grb obitelji Pasqualigo.
Brojni nalazi iz rimskog doba pronađeni su tijekom godina posebice u savudrijskoj luci, koja je značajna po tome što je dugo i neprekidno bila u upotrebi. Nalazila se nedaleko od Akvileje, pa je zato bila važna stanica u pomorskoj trgovini.
O antičkom ostacima ove luke pisao je već 1540. godine piranski geograf Pietro Coppo, rođen u Veneciji, istaknuvši da su uočljivi ostaci građevina i da za vrijeme oseke izranjaju ostaci stare luke. I drugi su se autori posvetili toj temi, no najdetaljnije istraživanje proveo je prof. Attilio Degrassi i objavio ga 1957. godine.
Prirodnu uvalu zatvarala su dva lukobrana. Južni je bio dug 110 metara, a sjeverni vjerojatno nešto više od 50. Sjeverni je lukobran obnovljen 1996. i opremljen svjetionikom na vrhu. Tijekom radova spašeni su satari blokovi i ponovno upotrijebljeni za nove lučke građevine. Cesta koja povezuje savudrijske kuće s lukobranom napravljena je 1929. Tijekom kopanja slučajno su ugledali svijetlo dana širok zid, cijev i brojni nalazi. Među njima se ističe brončani kip boginje Isis Fortune iz II. stoljeća posl. Kr. koji pokazuje sinkretizam istočne boginje plodnosti Isis i rimske boginje sreće Fortune. Kip je izložen u Puli u Arheološkom muzeju Istre. Značajni ostaci zidina još su vidljivi posebice na južnoj strani uvale, gdje su sačuvani i ostaci vodospremnika. O razvoju ovoga područja u kasnije doba nema dovoljno podataka. Izvori govore o naseljavanju obitelji iz Dalmacije u selima na području oko Savudrije 1463. godine.
Do polovice XX. stoljeća ovdje je bilo mnogo privatnih imanja čiji su vlasnici obrađivali velika poljoprivredna zemljišta. Kao primjer navest ćemo selo Crveni vrh, danas poznato zbog turizma. Istoimeno poduzeće posjedovalo je 650 hektara zemlje, od kojih je 400 bilo obradivih. Ovo poduzeće bilo je drugo po značaju, a na prvom mjestu bio je posjed benediktinaca iz Dajle. Od 28 imanja s više od 30 hektara u sjeverozapadnoj Istri, 6 ih se nalazilo u okolici Savudrije s ukupno 960 hektara.
Okolica Savudrije zadržala je svoju specifičnost zbog mnogobrojnih stancija, malih naseljenih mjesta s velikim stajama i sporednim zgradama, Zimi su tu često boravili pastiri s Ćićarije. U sklopu lokalnih stancija nalazimo mnoge građevine koje su sačuvale nekadašnja građevinska obilježja koja ukazuju na nama sve udaljeniji način življenja.
U Stanciji Frančeskija, koja je pripadala grofovima Toppo, neko je vrijeme radio pogon za obradu pluta! Na kraju valja spomenuti da je 1911. izgrađen parobrod koji je porinut kao Lampo, a kasnije preimenovan u Salvore. Nakon duge i teške službe, nakon mnogih pristajanja u savudrijskoj luci, parobrod je potopljen 1944. u riječkoj luci.
Bitka kod Savudrije
Bitka kod Savudrije podijelila je povjesničare u dvije grupe. Po jednima ovaj događaj spada među legende, a po drugima se radi o istini. Ova pomorska bitka zbila se 1177. između mletačkih galija s jedne strane te pizanskih i genoveških s druge. Potonje su se priklonile caru Fridriku Barbarossi i bilo ih je 75, dok je venecijanskih galija, opremljenih zahvaljujući istarskim gradovima, bilo ukupno 30.
Zapisano je da se dužd Sebastiano Ziani sakrio u Piranskom zaljevu i iznenada napao neprijateljske brodove te tako pobijedio. Zarobljeno je 48 brodova i sam Barbarossin sin, Oton. Četiri su broda potopljena, a ostali su uspjeli otploviti.
U Savudriji se na dan svih svetih održavalo slavlje u spomen na ovaj događaj i na opći oprost pape Aleksandra III. Godine 1459. papa Pio II. dozvolio je da se blagdan sa Svih svetih promakne na Tijelvo.
Freska s prikazom bitke uništena je 1577. u požaru koji je zahvatio dvoranu Velikog vijeća u Veneciji. Slijedeće je godine Domenicu Tintorettu naručena čuvena slika.
Povijest turizma u Savudriji
Cijelo područje koje gravitira Savudriji obično se naziva samim imenom ovoga mjesta pa ljudi koji tamo odlaze jednostavno kažu da idu u Savudriju, mada su krenuli primjerice u Bašaniju ili Crveni Vrh. Uzrok tomu možda valja potražiti u činjenici daje Savudrija-Salvore nekad bila najpoznatije i najznačajnije mjesto, dok su druga naselja do prije nekoliko desetljeća općenito bila manje poznata.
Razvoj turizma najvjerojatnije počinje 1818. godine, kad je stavljen u pogon svjetionik koji je privlačio mnoge radoznale posjetioce čak iz dalekih krajeva. Slijedi dugo razdoblje o kojem dosad proučeni povijesni izvori šute. Znamo da je već krajem XIX. stoljeća u savudrijskoj luci postojao hotel Alla posta (Pošta). Vodio ga je Celestino Favretto, koji je ujedno obnašao dužnost poštanskog službenika. Sljedeći pronađeni podatak potječe iz 1903., kad je Antonio Rota otvorio hotelijersko-ugostiteljski objekt u Bašaniji. Tri godine kasnije preselio se u obližnje selo Monteneto prepustivši objekt u Bašaniji Luigiju Maurelu.
U razvoju turizma u Savudriji važnu je ulogu odigrala obitelj Cesare u čijem je vlasništvu bila istoimena vila poznata i kao Stancija Grande. Obitelj je posjedovala još dvije velike zgrade namijenjene isključivo u turističke svrhe. Bile su to Villa Lotta, danas Villa Ana i Villa Ziani. Prva se nalazi u neposrednoj blizini luke, a druga u dolini ispod Stancije Grande.
Villa Ziani dobila je ime u spomen na dužda Sebastiana Zianija koji je pobijedio u Savudrijskoj bici. Godine 1912. u ovoj se vili gostima nudilo 6 soba. Obitelj Cesare je u luci imala malo i skromno uređeno kupalište gdje je stajao na raspolaganju kajak jednosjed oblika sličnoga venecijanskoj gondoli. Posjedovala je kočiju, a kasnije i automobil (možda prvi na ovom području) za osobne potrebe, ali i za prijevoz turista, koji su stizali parobrodom, do njihovog odredišta. Izgleda da je ista obitelj otvorila i kupalište u Barcoli kraj Trsta. Nasuprot Villi Lotta, tj. s druge strane ceste i nešto niže od nje, nalazio se hotel obitelji Paludetto, kasnije nazvan Al Piave. Imao je 8 spavaćih soba, a 20-ih godina je pored njega sagrađeno boćalište.
Pored svjetionika je 1908. godine otvoreno dječje odmaralište na moru Ospizio marino di Salvore. Sagrađeno je za bolesnu djecu i siročad iz Štajerske koja su tu dolazila na ljetovanje od svibnja do listopada. No, djeca su i prije toga dolazila u Savudriju i boravila u Bašaniji kod Michelea Visintina. Savudrija-Salvore je zasigurno izabrana za ljetovalište ove djece zbog blagog podneblja obale na kojoj se nalazi, ali je odluka vjerojatno uvjetovana i blizinom Portoroža, koji je već tada bio značajno turističko mjesto. Godine 1911. baš je Odbor za zdravstvo iz Portoroža počeo organizirati izlete parobrodom. Ponuđeno je razgledavanje savudrijskog svjetionika i ruševina kaštela Sipar.
Nakon Prvog svjetskog rata dječje odmaralište prodano je Giovanniju Codigli iz Bašanije, koji ga je 1924. prodao općini Graz. Općina ga je odmah obnovila i ujedno udvostručila kapacitet objekta povećavši ga na 80 kreveta. Godine 1936. ovdje je boravilo 536 dječaka i djevojčica od 6 do 16 godina, od kojih je gotovo polovica bila iz Graza, a ostali iz Beča, Koruške, i drugih dijelova Austrije. Objekt je obnovljen i proširen 1999., a danas nudi apartmane i hotelske sobe.
No, vratimo se natrag u 1938. godinu, kada je smještajni kapacitet područja oko svjetionika bio raspodijeljen kako slijedi: pansion Adria - 18 soba, tj. 36 kreveta, pansion Gamboz - 15 soba, tj. 27 kreveta, pansion Predonzani - 16 soba, tj. 27 kreveta. Albino Pelizzon je 1939. godine sagradio pansion Pineta koji je imao 25 kreveta. Što se tiče reklame ovoga mjesta, valja spomenuti prve pokušaje Hansa Gartlera iz Villacha, vlasnika pansiona Adria u Ravnoj Dolini. Živio je na ovom području jer je oženio gospođu Antoniju Codiglia iz Savudrije. Gartler je dao tiskati razglednice koje su sprijeda imale sliku njegova pansiona, a na poleđini su bile navedene najvažnije informacije o objektu uključivši cijenu svake usluge.
I pansion Gamboz je 1939. dao tiskati svoju razglednicu. Na poleđini je, medu ostalim, pisalo o mjestu: 'Dođite ga posjetiti! Naći ćete mir, svježinu, morski i šumski zrak, kristalno čistu morsku vodu i dobru domaću kuhinju!'.
Turizam se u Savudriji znatno razvio posljednjih pedeset godina. Neki su pansioni preuređeni u privatne kuće, drugi u odmarališta. U pansionima Gamboz (danas Istra) i Pineta (danas Moj mir) još uvijek se pružaju turističke usluge.
Na početku 60-ih godina otvoren je autokamp Pineta koji se izdvaja po svojim impozantnim borovima posađenim 1911./12. Godine 1987. Istraturist je sagradio turističko naselje sa 62 apartmana u blizini autokampa Pineta. Poduzeće Veli Jože iz Zagreba otvorio je autokamp u Boroziji 1970. Istraturist je 1973. u Kanegri otvorio turističko naselje s autokampom. Sljedeće je godine otvoren naturistički kamp. Nekada je Kanegra bila poznata po svom kamenolomu, a danas nas na njega podsjećaju preostale sugestivne stijene u pozadini plaže. Od 50-ih godina nadalje izgrađena su na ovom području mnoga ljetna odmarališta i vikendice. Vlasnici su većinom tvrtke i građani iz Slovenije. Naposljetku valja spomenuti daje 1997. osnovana lokalna Turistička zajednica.
Valja obratiti pažnju i na starinske vile raštrkane po ovom kraju. Sagradili su ih zemljoposjednici koji su tu imali svoje posjede, ali i učeni ljudi kojima je ova sredina na granici između pastirskog i poljodjelstvenog bila prikladno mjesto za odmor.
