Savudrijski svjetionik
Nalazi se na najzapadnijem rtu Hrvatske i visok je 36 metara. Projekt je napravio arhitekt Pietro Nobile po narudžbi tršćanske Deputazione di Borsa (današnje Gospodarske komore) i pod pokroviteljstvom austrijskog cara Franje I. spomenutog u natpisu na podnožju svjetionika. Izgradnja je započela u ožujku 1817. U prosincu je već bilo sagrađeno 80 posto od ukupne visine. Korišten je lokalni kamen izvađen na obližnjoj obali i obrađen na terenu. U noći 17. travnja 1818., nakon nešto više od godine dana od početka izgradnje, svjetionik je već radio!
Paljenju svjetionika prisustvovao je sam car, koji je tada bio u posjeti Trstu, i prolasku u Savudriji. Tršćanska Deputazione di Borsa financirala je izgradnju svjetionika prodajom dionica. Imala je najveći interes da plovidba prema tršćanskoj luci postane sigurnijom. Valja podsjetiti da se savudrijski svjetionik vidi s Opicine iznad Trsta. To je nekada bilo važno radi komunikacije. Naime, posebnim se zastavicama moglo najaviti koji će brodovi uploviti u luku, pa su na taj način upozorene lučke vlasti i posrednici imali dovoljno vremena da okončaju pripreme za pristajanje brodova.
Ovo je prvi svjetionik na svijetu koji je za rasvjetu trošio plin dobiven destilacijom ugljena. Sirovina je stizala iz rudnika kamenog ugljena na istočnoj obali Istre, točnije na Labinšćini. U slučaju kvara na plinskoj instalaciji, za rasvjetu se moglo koristiti i ulje. Uvođenje alternativnog goriva, plina, za pogon svjetionika izazvalo je mnogo veće izdatke od predviđenih na početku, pa zato tada nije izgrađen i svjetionik na otoku Porer kraj rta Kamenjak.
Savudrijski svjetionik, koji još uvijek zadivljuje posjetitelje svojom ljepotom, početkom XIX. stoljeća bio je prava atrakcija. Ponekad su se mještani i namjerno pristigli posjetioci htjeli čak silom popeti na vrh svjetionika. Zato su svjetioničari imali dozvolu nošenja oružja i pucanja u slučaju potrebe. Prvi takozvani 'pomoćnici kod svjetionika' bili su Stefano Schmidt i Bartolomeo Micala. Godine 1828. prvog je zamijenio Giovanni Giacomo Maurel iz savudrijske obitelji koja još živi u tom mjestu. Danas u svjetioniku radi samo jedan svjetioničar jer je rasvjeta automatizirana. U blizini svjetionika nekad se nalazila radioantena visoka čak 60 metara! Puštena je u pogon 1934. po zapovijedi talijanske ratne mornarice. Razmontirana je 1949. i ponovno montirana iznad Portoroža. Iste je godine Radio Kopar započeo emitiranje upravo preko te antene.
