Kada je 20. rujna 1876. svečano otvorena dugo očekivana Istarska željeznica koja je trebala pridonijeti učinkovitom povezivanju ratne luke Pule s bespućem austrougarskog carstva koje se protezalo s jedne strane od Lombardije do Ugarske i Galicije, a s druge od Jadrana do velikih srednjeeuropskih rijeka Elbe, Odre i Visle te Dnjestra i Crnoga mora, razočarani Istrani nevoljko su vrtjeli glavom. Građena uglavnom u korist vojske, bez izravnog gospodarskog i trgovačkog doprinosa običnom puku, ta je željeznica, trasom koja je prolazila središtem poluotoka bez doticaja s njegovim najnapučenijim sjeverozapadnim krajem, slabo ili gotovo nikako unaprjeđivala rast lokalne trgovine. Mada su obalni gradovi još i mogli uživati blagodati povoljnih i učestalih pomorskih puteva, komunikacija između gradića u zaleđu bila je, međutim, svedena na minimum. Tako su i najbolji istarski proizvodi poput vina i maslinovog ulja s plodnih brežuljaka okolice Vižinade, Grožnjana, Motovuna zajedno sa solju, voćem, povrćem, stokom te nadaleko poznatim kvalitetnim kamenom iz Momjana, Tribana, Sv. Stjepana ili Višnjana još nepravedno dugo morali čekati u sjeni. Svjesni važnosti koju bi donijelo povezivanje njihova kraja s Trstom i Istarskom željeznicom, zastupnici općina iz doline Mirne već su 1880. uputili peticiju ministru trgovine tražeći ozbiljno razmatranje ovog problema ...

Konačno, 1900. u službenom listu austrijskih željeznica objavljen je prvi natječaj za radove na dionici Trst - Buje, a već sljedeće godine u Osserrvatore Triestino i onaj drugi, za nastavak radova na dionici Buje - Poreč. Cijelo stoljeće kasnije, od graditeljskog čuda najromantičnije lokalne željeznice koja je 33 godine polako i postojano vijugala propinjući se zavodljivim brežuljkastim krajolikom istarskog zaleđa oplemenjenog vrijednim težačkim rukama, ostalo je relativno malo, mada ne i nedostatno. Iako njenih tračnica gotovo uopće više nema, izuzev tek nekoliko njih koje još uvijek krase mostić preko potoka Bazuje, nedaleko mjesta Marušići, a lokomotive i vlakovi, danas zasigurno muzejski primjerci, odavno su prodani drugim željeznicama, trasa Parenzane zajedno sa svojim preživjelim svjedocima - 9 tunela, 6 mostova, vijadukata i stanica - neizostavan je itinerar na karti svakoga tko želi otkrivati i upoznati Istru.