Malvasia garba

U srednjem vijeku na europskim se dvorovima pilo puno više vina nego što je dolazilo iz okolnih vinograda. Osim toga, slabašna i kiselkasta vina s europskog sjevera nisu se mogla nositi sa snažnim i slatkim vinima s juga Sredozemlja. Koristeći tu situaciju, mletački su trgovci kupovali vino u Grčkoj, na Kreti i Cipru te prodavali u Engleskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj.

Srednjovjekovna trgovina vinima postaje sve unosnija, a najčešće se trguje upravo malvazijom i to slatkom - premda se na Kreti, osim slatke, proizvodila i suha malvazija - Venecijanci su je zvali Malvasia garba. Osim okusnih atributa, zbog veće koncentracije šećera i alkohola, slatka se malvazija pokazala i izdržljivijom kod dugotrajnijih transporta.

Spoznaja o malvaziji širi se Europom. William Shakespeare tako će već u prvom činu Richarda III. spominjati bačve malvazije, a u Henriku IV. njegov junak najavljuje: »Evo ga kako dolazi onaj nitkov od Bardolfa s nosom boje malvazije«.

Usporedo s trgovinom malvazije, od 14. stoljeća nadalje započelo se i sa sadnjom iste sorte po vinorodnim zemljama Mediterana. Venecijanci su, naime, malvaziju željeli imati što bliže sebi.

Zahvaljujući toj činjenici, i danas se na mnogim područjima Apeninskog poluotoka, Portugala, Španjolske i Hrvatske može naići na sortu malvazija ili na neku od njenih inačica.