Povijest
Motovun, tal. Montona, općinsko središte i slikoviti srednjovjekovni grad izgrađen je na stožastom brdu zaravnatog platoa i urbanih linija koji je potekao od pretpovijesne gradine. Podaci o naseljenosti datiraju iz antičkih vremena, točnije s kraja 2. i početka 3. stoljeća, o čemu svjedoče i natpisi izloženi uz venecijansku heraldiku i leonidiku na unutrašnjem plaštu u prizemlju renesansne kule.
Prema navodima na natpisu s posjeda rimske senatorske obitelji Sissena, upravo je kod Lorna i Červara navedena obitelj posjedovala centar za proizvodnju istarskog maslinovog ulja koje su izvozili diljem Rimskog Carstva, dok su u okolici Motovuna-Montona crpili glinu za masovnu proizodnju amfora. Tijekom kasne Antike na mjestu sadašnje kasnorenesansne trobrodne Župne crkve Sv. Stjepana nalazila se prostrana starokršćanska bazilika. Zaravnati plato kojim dominira kasnosrednjovjekovni trg s bunarom i grbom grada ima prostrani srednjovjekovni izgled cisterne.
U pisanim izvorima Motovun-Montona se prvi put spominje davne 804. godine na Rižanskom saboru i to kao Montouna.
Tijekom vladavine Bizantskog Carstva Motovun-Montona je obuhvaćao područje koje je u carsku blagajnu pridonosilo gotovo desetinu ukupnih poreznih davanja tadašnjeg stanovništva Istre, dok je tijekom rimskog doba pripadao porečkom ageru.
Motovun-Montona je bio i značajno sjedište domaćih plemićkih obitelji, posebice onih iz predvenecijanskog razdoblja, primjerice, obitelji Barbo ili Polesini. Njihovi posjedi nalazili su se u okolici Motovuna-Montona, primjerice, crkva Sv. Nikole u blizini Rakotula koju krase značajni umjetnički dosezi zidnog slikarstva prošaranog glagoljskim, latinskim, dijalektalnim i drugim grafitima.
O ranosrednjovjekovnom životu u Motovunu svjedoče zvonik iz 13. stoljeća, kao i tragovi pleterne skulpture na ulaznoj gotičkoj kuli te mnogim drugim građevinama.
Na pojedinim kasnosrednjovjekovnim kućama unutar zidina naziru se elementi i strukture građevinskih radova iz ranijih razdoblja. Na unutrašnjem, ujedno i najstarijem dijelu zidina, djelomice su uočljive mnogobrojne preinake. Zidine su se tijekom 12. i 13. stoljeća prvobitno naslanjale na romanički dio pretorske palače koju krase kameni lukovi ulazne kule uz koju je krajem 12. i početkom 13. stoljeća nadograđena prvobitna fortifikacija.
U unutrašnjosti pretorske palače još su vidljive zazidane bifore srpastih segmentnih lukova te stupovi koji datiraju u duecento, dok četvrtasti kapiteli potječu iz 12. stoljeća, odnosno predvenecijanskog razdoblja.
To je jedna od najvećih romaničkih palača u Istri i Hrvatskoj iz razdoblja vladavine Akvilejske patrijaršije, odnosno - slobodne motovunske komune. O tome svjedoče i srednjovjekovna pročelja zgrada koje čine sjevernu i južnu ulicu, što vode do srednjovjekovnog ulaza u grad, kao i barokne lođe s prekrasnim pogledom na Motvunsku šumu. Prema pisanim izvorima, lođa se prvi put spominje davne 1331. godine pod nazivom Lobia Maior.
Grad s nazubljenim kruništem zvonika i crkvom Sv. Stjepana dominira dolinom rijeke Mirne i Motovunskom šumom.
Geološki nalazi potvrđuju također još jednu zanimljivost ovog područja. Naime, ispod četiri metra naslaga bijele zemlje iskopani su dokazi da je u Srednjem vijeku u Motovunsku šumu tijekom plime dopirala morska voda. Budući da je za vrijeme stolovanja biskupa Tomasinija Mirna bila plovna samo do Bastije i Ponteportona, novigradski biskup dao je izgraditi plovno korito sve do Motovuna. Prema usmenoj predaji, tijekom prokopavanja korita stradali su mnogi, a u neposrednoj blizini Motovuna pronađeni su i golemi, navodno ljudski kosturi. Sve je to rezultiralo nastankom novih pučkih predaja te književnih i umjetničkih dijela o divovima koji su sagradili istarske gradine - primjerice one G. d'Anunzia, potom 'Veli Jože' Vladimira Nazora, kao i Titov poklon Motovunu iz 1946. godine koji prikazuje Nazorov portret, dijelo kipara Vanje Radauša.
Budući da je Motovunska šuma obilovala drvom, stanovništvo Motovuna i Mletačka Republika s jedne te susjedne knežije s druge strane željele su prevlast nad tim prirodnim bogatstvom. Drvo je bilo jako bitno za izgradnju venecijanske flote, pa je tako, primjerice, i Goethe želio vidjeti poznati istarski hrast na kojem je počivala slava Venecijanske Republike.
