Grad Raša smjestio se u uskoj dolini Krapanskog potoka, pritoka istoimene rijeke Raše, samo 2 kilometra od mora. Najmlađi je istarski gradić, budući da je još 1935. godine područje grada bila neplodna močvara i ušće rijeke. Tada započinju melioracijski radovi, a grad se u cijelosti gradi između 1936. i 1937. godine kao dio politike tadašnje talijanske vlade.

Rudarski grad projektiran je na novim, najmodernijim premisama urbanizma i arhitekture, čije je izvorno ime bilo Liburnia. Autor projekta je tršćanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali, koji potpisuje autorstvo gradnje cijeloga grada, od urbanističkog rješenja, razrade javnih ustanova i industrijskih zgrada do projekta radničkih kuća i uređenja njihova interijera. 

Izvorno planiran za 2000 stanovnika, Raša je linearnog oblika i ima izrazito jasnu funkcionalnu i socijalnu podjelu. Dvije trećine naselja je stambene namjene gdje se nalaze radničke kuće i vile upravitelja, dok se južno od naselja smjestila industrijska zona s upravnom zgradom rudnika, električnom centralom i drugim nužnim zdanjima.

Cilj podizanja grada bio je da se rudarima uštedi vrijeme, ranije trošeno na dolazak i odlazak s posla te ujedno da imaju sve potrebne usluge nužne za težački život kakav su vodili, od liječničke skrbi do organiziranja slobodnog vremena. Svakako se najveća pozornost dala projektiranju glavnog gradskog trga podijeljenog na dva dijela, veća Piazzu i manja Piazzetta del Mercato. Građevine na njemu međusobno su isprepletene spretnim komunikacijama, s otvorenim porticima u prizemlju i mediteranskim i istarskim elementima. Racionalan i moderan pristup izgradnji vidljiv na crkvi Sv. Barbare, zaštitnice rudara, čiji oblik podsjeća na prevrnuti rudarski vagon, a zvonik na rudarsku svjetiljku. Raša stoga predstavlja ideju o idealnom onodobnom gradu, u malom mjerilu i za ciljano stanovništvo.