Uz samu obalu mora mjesta Dajla nalazi se vrijedan arhitektonski sklop koji svojom skladnom ljepotom te dugom i burnom poviješću privlači pažnju, kako stručnjaka tako i slučajnih prolaznika. Današnji izgled arhitektonski sklop dobiva 1839. godine na osnovi nacrta francuskog arhitekta Le Terriera de Manetota. Upravo podrijetlu svojega arhitekta palača u Dajli duguje svoj francuski neoklasicistički izgled, jedinstven na istarskom području.

Na prostoru starog četverokutnog zdanja uokvirenoga s četiri tornja, koji se od davnina nazivao kaštelom, iznikla je otmjena pravokutna dvokatna zgrada flankirana s njezine pročelne strane s dvije zgrade gotovo identičnog izgleda. Naime, poštujući prethodno stilsko razdoblje, arhitekt de Manetot ostavlja nedirnutom baroknu crkvu Sv. Ivana Krstitelja (posvećenu 1783), koja se nalazila istočno od glavnog korpusa kaštela, a sučelice sakralnog objekta gradi novo zdanje (kapelanov stan) istoga vanjskog arhitektonskog plašta kao i crkva. Smišljeni zrcalni odraz snažno naglašava simetriju pročelja glavne zgrade i uvodi nas kroz (nekad) uređen vrt do monumentalnog portala koji, kao prozirna opna, dijeli arhitektonski sklop od obale mora. Maleni mol svjedoči da je vila imala pristup i s mora.

Opisana arhitektonska cjelina iz prve polovice 19. st. predstavlja jedan je od rijetkih spomenika kulture neoklasicističkog razdoblja na jadranskom prostoru. Nažalost, danas je kompleks napušten i devastiran vremenom, neprimjerenim dogradnjama i ljudskim nemarom. Najstariji tragovi njegove prošlosti vode nas u antičko doba kada se na istomu mjestu nalazio rimski posjed. U 5. i 6. st. dolaze grčki kaluđeri i grade samostan u kojeg se u 9. st. useljuju benediktinci. Samostan biva posvećen sv. Ivanu Krstitelju.

Polovicom 13. st. samostan biva napušten i prelazi u vlasništvo novigradskih biskupa. Biskup Nicolò 1273. godine daruje posjed imućnoj koparskoj obitelji Sabini koja ga obnavlja te bivši samostan dobiva naziv Kaštel Dajla (Castrum Dailae). Kada obitelj Sabini ostaje bez nasljednika, kaštel 1736. dobivaju koparski grofovi Grisoni. U prvoj polovici 19. st. slijedi spomenuta pregradnja kaštela u ladanjsku vilu. Nakon obiteljske tragedije grof Francesco Grisoni 1835. vilu zavjetuje fratrima benediktincima iz S. Marije di Praglia (kod Padove) uz uvjet da se brinu u obrazovanju na ovom području.

Benediktinci se u vilu useljuju 1860. i ona ponovno postaje samostanom, djelatnim sve do 1948. Do 1989. godine bivši samostan služi kao starački dom i ubožnica, a otada je prepušten sam sebi. Bogata i duga povijest ovoga sklopa te njegova arhitektonska vrijednost neprijeporno nalažu restauriranje i oživljavanje vile-samostana.